Centar za savjetovanje Vrhbosanske nadbiskupije

Poslanje Centra

Poslanje-Centra-za-savjetovanje-slika-370x247

 

 

 

 
Centar za savjetovanje ima za cilj pomoći osobi u nadvladavanju psiholoških i duhovnih poteškoća, pomoći joj da integrira ove dvije dimenzije, i usmjeriti je prema većoj ljudskoj i kršćanskoj zrelosti. Centar nudi stručnu i pouzdanu pomoć osobama koje žele:


•    sebe bolje upoznati,
•    prihvatiti,
•    promijeniti,
•    rasti u vrijednostima osobnog poziva.

Cilj je pružiti pomoć osobi kako bi rasla u nutarnjoj slobodi, te da bude autentična i djelotvorna u svome pozivu, kao i u odnosima s drugim ljudima. Usluge Centra su pretežito namijenjene odraslima, prije svega bogoslovima, kandidaticama za posvećeni život, studentima, svećenicima, redovnicima, redovnicama, vjernicima laicima, katoličkim obiteljima i bračnim parovima.
 
 

Usluge Centra uključuju:

  • Procjenu osobnosti: ovo podrazumijeva dubinsku spoznaju sebe, kao i eventualne poteškoće i probleme koje osoba doživljava tijekom života. Analiza osobnosti obavlja se kroz intervju i primjenom psiho-dijagnostičkih testova. Cilj je uvidjeti psihodinamiku osobe, jake strane osobnosti, te područja koja zahtijevaju daljnje sazrijevanje. Analiza također pokazuje obrambene mehanizme i psihičke procese koji se odvijaju kod osobe, bilo u odnosu sa samom sobom ili u odnosu s drugima,
  • Slušanje i savjetovanje,
  • Kolokvij rasta u pozivu: nakon što je osoba prošla procjenu osobnosti, može nastaviti s kolokvijima. Kroz kolokvije osoba uz pomoć psihologa radi na psihološkim poteškoćama, dublje upoznaje svoju osobnu dinamiku koja kroz – manje ili više – „automatsko” ponavljanje naučenih obrazaca uzrokuje nutarnje neugodnosti, strahove, tjeskobu, te otežava odnos sa samim sobom, kao i s drugima. Kolokviji imaju za cilj pomoći osobi da integrira dvije komponente: ljudsku i kršćansku.

 
Interdisciplinarna antropologija

U Centru se njeguje interdisciplinarni pristup čovjeku, unutar okvira kršćanske antropologije. To znači da se čovjeka promatra u njegovoj teološkoj, filozofskoj i psihosocijalnoj dimenziji. Kršćanin se više osjeća pozvanim na teocentrično samonadilaženje nego na samoostvarenje. Naime, kršćanin nadilazi samoga sebe, svega onoga što jest, što misli, osjeća, hoće i ostvaruje, kako bi se usmjerio preko svoje sadašnje situacije i dohvatio Boga kao konačni cilj. Kršćanin time, što nadilazi sebe kako bi ušao u zajedništvo i jedinstvo s Bogom, ostvaruje sebe kao osobu.
Istinsko samonadilaženje koje se usmjerava na objektivne i objavljene kršćanske vrijednosti razlikuje se od psihoanalitičke i humanističke psihologije, a ovu potonju se često prihvaća u kršćanskim krugovima bez neophodnih zadrški. Humanistička psihologija (Rogers, Maslow, Adler, Fromm), koja isključuje duhovnu dimenziju i molitvu koji su ontološki svojstveni čovjeku, usmjerena je na antropocentrično samonadilaženje, ili možemo reći na egocentrično i socijalno samonadilaženje. Dakle, prema njima samoostvarenje se odvija kroz usavršavanje čovjeka i zajednice. To znači potpuno i skladno ostvarenje mogućnosti koje pojedinac posjeduje. Ovakvo poimanje teško prihvaća teologiju križa i žrtve, što je u suprotnosti s kršćanskim pozivom. Ili, drugim riječima, humanistička psihologija njeguje onaj pristup kojim se kod čovjeka jača individualnost, neovisnost i neuvjetovanost. S druge strane, psihologija koja se temelji na kršćanskoj antropologiji nastoji pomoći čovjeku kako bi se ostvario na putu prema Bogu te unutar kršćanske zajednice.