Centar za savjetovanje Vrhbosanske nadbiskupije

V. STUDIJSKI DAN ZA ODGOJITELJE U SJEMENIŠTIMA VRHBOSANSKE NADBISKUPIJE

V. STUDIJSKI DAN ZA ODGOJITELJE U SJEMENIŠTIMA VRHBOSANSKE NADBISKUPIJE

U organizaciji Vijeća za bogoslovna i Vijeća za mala sjemeništa Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine, 5. Studenog 2016. u prostorijama Nadbiskupskog ordinarijata u Sarajevu održan je peti Studijski dan za sve odgojitelje u velikim i malim sjemeništima Vrhbosanske nadbiskupije pod ravnanjem nadbiskupa metropolita vrhbosanskog kardinala Vinka Puljića, predsjednika navedenih vijeća. Sudjelovali su odgojitelji iz: Vrhbosanskog bogoslovnog sjemeništa i Franjevačke teologije u Sarajevu, te Nadbiskupskog misijskog međunarodnog sjemeništa „Redemptoris Mater“ iz Vogošće, kao i odgojitelji iz Franjevačkog sjemeništa u Visokom i Nadbiskupskog sjemeništa „Petar Brbarić“ u Travniku, te biskupijski delegati za sjemeništa.

U uvodnoj je riječi kardinal Vinko predstavio temu ovogodišnjeg studijskog susreta koja glasi „Psihološki aspekti zrelosti i nezrelosti osoba u formaciji: prepoznavanje znakova i interventi“. Istaknuo je i upute koje je Sveta Stolica putem Kongregacije za kler dala biskupima kako odgajati ne treba samo riječju, nego nadasve primjerom, gestom, živim svjedočanstvom. Važna se uloga odgoja sastoji u tome da odgajamo budućnost. Ne smijemo se obeshrabriti neuspjesima, naše je sijati, a Bog daje rasti. Između ostalog kardinal Puljić je preporučio da se među sjemeništarcima napravi anketa kako oni zamišljaju jednog dobrog odgojitelja, a onda je naveo nekoliko bitnih karakteristika koje bi trebale resiti svakog odgojitelja. Odgojitelj mora biti čovjek samodiscipline, ali ne onaj koji djeluje u grču, nego sve što čini da bude slobodno i svjesno. On je čovjek vjere, ima osjećaja za sveto. Treba biti čovjek mudrosti i molitve, imati kvalitetan duhovni život, uvijek odlučan kada je Božja stvar u pitanju; u kročenju prema cilju hrabar, ali nadasve zdravo ponizan tako da prihvaća sebe. Sjemeništarci često gledaju kakvog je odgojitelj raspoloženja, zato bi on trebao zračiti vedrinom duha, strpljiv i staložen te dosljedan u onome što čini. Ima zdravu intuiciju i zna proniknuti u situaciju. Iz dobrog odgojitelja treba zračiti čovjekoljubivost, ali nadasve ljubav istaknuo je kardinal Puljić.

Izlaganje na navedenu temu imala su dva predavača: dr. sc. Sanda Smoljo, teolog, psiholog, psihoterapeut i vlč. dr .sc. Đuliano Trdić, liječnik, psiholog. Kroz izlaganja predavači su se međusobno nadopunjavali, a izlaganja su bila prije podne uz određene pauze, a radni susret i radionice po grupama nastavile su se poslije podne.

U svom predavanju predavači su osobit naglasak stavili na afektivnu zrelost i kako čovjek izražava i živi svoje emocije. Papa Franjo ukazuje na napast kvantitete – što više duhovnih zvanja. Treba ići za kvalitetom učeništva. Za dobrog svećenika se traži da bude i dobar otac – očinstvo ne smije izostati. Opasnost na koju papa upozorava je i rigidnost, jer u krutosti se uvijek skriva nešto loše. Cilj je formacije pomoći osobi da se mijenja i da sve više usvaja samonadilazeće vrijednosti. No moramo znati da nam je Bog primarni cilj, a samoostvarenje je tome podređeno. Tako konačni cilj rasta prema kršćanskoj viziji čovjeka nije isključivo razvoj zdravih osoba već rast u svetosti. Predavači su istaknuli da se zbog nepovoljnog utjecaja nezrelih dinamika u psihi vjera može živjeti kao tradicionalizam ili voluntarizam. Stvaranje emotivnog – naviknutog ponašanja ima paralizirajući učinak za rast i razvoj. U svom razvoju čovjek nailazi na dvije vrste napetosti: napetost zbog frustracije (bijes nezadovoljstvo…) i napetost zbog odricanja (radost, sloboda samokontrola).

Kada je riječ o svećeničko – redovničkoj formaciji, Crkva danas kao i uvijek treba svece, „leaders“ – vođe koji su u svom poniznom i često skrivenom postojanju utjelovili Krista. Crkva teži za jednom pripravom svećeničkih kandidata koja će zahvatiti čitavu osobu tako poziv na svećeništvo obuhvaća potrebu za cjelovitošću onoga koji je pozvan. Valja pak istaknuti da u formaciji ne postoje definirane formule koje vrijede jednom zauvijek. Svaka se formacija temelji na posebnoj antropologiji i pretpostavlja je na izričit način.

Svi smo na putu. Afektivna zrelost kao svaki drugi aspekti ljudske zrelosti, rad je u tijeku, proces koji traje cijeli život. Nije završna točka. Zrelost je sposobnost učiti iz iskustva. Znakovi zrelosti kod osobe u formaciji mogu se promatrati kroz tri tipa odnosa: Odnos s Bogom, odnos s drugima i odnos sa samim sobom. Odgojitelj bi trebao na neki način shvatiti kako se osoba odnosi s riječju Božjom u osobnoj molitvi, u liturgiji i shvaćanju identiteta svoga zvanja. U predavanju je istaknuto da formacija za krepost može biti potkopana neprestanom napasti bjegova. Društvo materijalnog nuka osobu da izbjegne napetosti koje proizlaze iz odgovornosti prema objektivnim vrijednostima. U Formaciji može doći i do opsesija gdje odgajanici mogu biti obuzeti opsesivnim strahom da su objektivne vrijednosti prijetnja za njihov identitet. Tako taj strah tjera mlade da traže nedjelotvorne nadomjeske ovim vrijednostima i otuda proizlazi bijeg u razna ovisnička ponašanja poput kocke, alkohola, pornografije itd. Zato je važno kako se odagajanik nosi s patnjom koja proizlazi iz raznih napetosti. Emocionalna inteligencija je važna za osobni rast. To je sposobnost izražavanja i kontroliranja vlastitih emocija.

Zrelost/Nezrelost se vidi u svakodnevnom ponašanju, u sposobnosti ili ne da se suoči sa stvarnošću. Što smo zreliji to se više otvaramo promjeni, Bogu. Zrelost/nezrelost se može prepoznati i po tome kako se osoba nosi s tjeskobom i kakvim mehanizmima obrane se koristi. U predavanju je bilo riječi i kako nastaje tjeskoba i kako se manifestira na ljudsku osobnost. Kako bi se ličnost (Ego) obranila od tjeskoba, koristi se raznim obrambenim mehanizmima, psihičkim procesima iskrivljivanja realnosti. Dakle oni imaju za cilj smanjiti anksioznost u situacijama koje se ne može kontrolirati, ali i funkciju da štite Ja – „predodžbu o sebi“. Svi obrambeni mehanizmi su neka vrsta „izvrtanja“ stvarnosti da bi se ublažila napetost. Mogu biti korisni kao „osigurač“ zaštita psihe u stanjima intenzivnih emocija, ali i štetni ako se zloupotrebljavaju. Koriste se često kod iznenadnih promjena u emocionalnom životu (gubitak voljene osobe), kod velikih promjena koje ne mogu biti odmah integrirane (novi posao, nova sredina), kad se treba uhvatiti u koštac s nerazriješenim konfliktima. Mehanizmi obrane mogu biti: 1. psihotični, 2. neurotični, 3. nezreli i 4. zreli. Neki od mehanizama obrane iz prve tri skupine su potiskivanje, poricanje, omalovažavanje, racionalizacija, kompenzacija… Od zrelih izdvajamo: altruizam, anticipacija, sublimacija, humor, supresija. Predavači su u daljnjem izlaganju svaki pojedinačno objašnjavali i navodili primjere.

Zrelost ili nezrelost se može promatrati i na području seksualnosti. Tako zdravi razvoj u odraslim fazama seksualnog razvoja znači da osobe počinju biti sve više sigurne, altruisti i integrirani. Njih krasi povjerenje, brižljivost, pažnja… Zanimljivo je primijetiti kako se naš život razvija kroz krizne točke, kada se moramo mijenjati. Osoba ponekad zbog nedostatnog seksualnog razvoja može doći u krizu tvrdeći da nije u stanju živjeti vlastitu odgovornost. Takvim osobama treba pomoći da se suoče s prijelaznom poteškoćom u emotivnom ili seksualnom razvoju. Uloga vrijednosti ima također značajno mjesto u definiranju seksualne zrelosti. Znakovi zrele seksualnosti se prepoznaju u otvorenosti prema drugima, darivanju, nadilaženju samog sebe, dok se nezrelost u ovom području može prepoznati kroz egocentrizam, zatvorenost, ljubomoru, posesivnost, nedostatak radosti.

Zrelost ili nezrelost u emotivno/afektivnom području se odnosi na afektivni razvoj sposobnosti osobe da doživi, izrazi i protumači cijeli niz emocija. Zrelost se pokazuje u odgovarajućoj razini kontrole emotivnog izražavanja, dok se nezrelost pokazuje u nemogućnosti da se iskusi ili izrazi odgovarajuća emocija. Dobro je pitati kako se osoba u formaciji nosi sa svojim osjećajima, je li svjesna svojih osjećaja, kako ulazi u kontakt s tim što osjeća, zna li nabrojati svoje osjećaje i kako ih izražava? U formaciji probleme ne stvaraju toliko ugodne emocije koliko one neugodne koje izazivaju tjeskobu, krivnju i stid. Način na koji osoba izražava svoje emocije može joj pomoći ili blokirati trajni razvoj.

U izlaganju je bilo riječi i o tome kako prepoznati neke ozbiljne poteškoće u strukturi osobe i suočiti se s njima. Ukoliko postoje neke ozbiljne poteškoće poput onih psihopatoloških, onda osobi treba pomoći prije nego što uđe u kuću formacije. Prije nego li kandidat nastavi s formacijom nužno trebaju biti vidljiva dugotrajna poboljšanja na njegovoj osobnosti. Odgojitelj ne smije biti psihoterapeut, nego onaj koji će osobi pomoći da raste u sposobnosti internaliziranja samonadilazećih vrijednosti te da tako raste i u preoblikovanju u Krista. Tako se odgojitelj treba usredotočiti na molitveni život, na dimenziju koje je ontološka, ne patološka. Uvijek je dobro da rezultat psihoterapije, koji nije uvijek predvidljiv, bude poznat prije pripuštanja osobe formaciji. No patologija nije nužno zapreka za svećeničko-redovnički život, postoje sveci koji su pokazivali patološka ograničenja u nekim područjima ličnosti, no ona postaje zapreka kada ozbiljno priječi življenje ili uporabu samog zvanja radi dobra duša.

Nezrelost se svakog dana prepoznaje u odabiru prividnog dobra umjesto realnog što može narušiti teocentrične vrijednosti, jer osoba bira ono što je dobro za nju samu i što joj je ugodno. Tako zbog utjecaja nesvjesne dinamike ograničava se efektivna sloboda za nadilaženje u vrijednostima, što može utjecati na poziv i apostolsku uspješnost.

Neki od minimalnih uvjeta za pripuštanje osobe u duhovni poziva (prema Kiely): određeni osjećaj za duhovno, poslušnost, prijateljstva, naravne vrijednosti, znati da li osoba raste… U zaključku predavanja navedeno je kako ne postoji prečac za rast i sazrijevanje. Svaka je osoba jedinstvena. U odgoju bi zato odgojitelji trebali imati puno strpljenja, sposobnosti empatije i mudrosti.

U radionici odgojitelji su razgovarali i o predloženim pitanjima predavača s kojim se poteškoćama susreću u odgoju i kako se s njima nose.

Na kraju je kardinal Puljić uputio završnu riječ i istaknuo da u odgoju nema recepta za sve jednako. U odgoju se susrećemo s osobom koja je original za sebe. Tu nema skokova, svaki se rast odvija postupno. Ne smijemo zaboraviti moliti za to što radimo. Osobama u formaciji trebamo nadasve pomoći da ostvare svoju nutarnju slobodu kako bi djelovali iz te slobode. Kardinal je naglasio kako je važan razgovor, kako osobni, tako i zajednički po grupama. Bogoslov bi prije svoga ređenja trebao razgovarati sa svojim duhovnikom i pitati njega za mišljenje, ne kako bi duhovnik donio odluku za njega, nego izričući sebe pred duhovnikom bogoslov će sam sebe prepoznati. Svećenik nije ono što radi, nego ono što jest u odnosu na Isusa Krista. Dobar svećenik i dobar odgojitelj radosno živi svoje svećeništvo i tako najbolje odgaja rekao je kardinal i zahvalio svima na sudjelovanju na ovom studijskom danu.

U završenoj riječi kardinal je izrazio mogućnost da bude više ovakvih susreta, te da bi neki mogli trajati i više od jednog dana. (kta)

About the Author

savjetovaliste-vn.org author

Comments Are Closed!!!